Gornji Vakuf

četvrtak, 06.12.2007.

Gornji Vakuf



Postanak i historijski razvoj Gornjeg Vakufa do agresije na Bosnu i Hercegovinu

Gornji Vakuf kao gradsko naselje nastao je krajem XVI vijeka. Sam naziv grada upućuje na to da je njegov osnutak povezan sa institucijom Vakuf. Institucija vakufa predstavlja zakladu koja služi vjerskim i humanitarnim svrhama muslimana. Valja napomenuti da su vakufi u svim islamskim zemljama odigrali golemu ulogu u urbanom razvitku, pošto su putem vakufa izgrađeni skoro svi objekti od javnog značaja u pojedinom naselju (džamije, mektebi ili gornjevakufski rečeno: mejtefi, bezistani, sahat-kule, česme, medrese, dobrim dijelom i dućani). Međutim u slučajevima Gornjeg Vakufa i još nekih drugih urbanih centara još je više naglašena uloga vakufa. Za postanak Gornjeg Vakufa važi analogna situacija kao i sa Donjim Vakufom, Kulen-Vakufom, Varcar-Vakufom (Mrkonjić Grad), Skender-Vakufom, Skucanim Vakufom (Sanski Most). Sve ove varoši svoj postanak imaju zahvaliti Aktu o uvakufljenju, kojim se zasnivala varoš, i to obično prvo izgradnjom džamije na trgu, a onda izgradnjom pratećih objekata.
Postanak Gornjeg Vakufa je u najužoj vezi sa vakufom Mehmed-bega Stočanina, a to znači da je njegova džamija bila od fundamentalnog značaja za osnutak grada. Prema raspoloživim podacima (natpisna ploča o izgradnji džamije) Mehmed-beg je svoju džamiju završio 1001. hidžretske godine što odgovara 1592. ili 1593. godini. Nije poznato kako je upočetku izgledala džamija. Sudeći po raspoloživim podacima (kamenitoj munari, natpisnoj ploči i dr.) pretpostavlja se da se radilo o monumentalnom zdanju. Džamija je više puta stradavala, a 1969. godine na istom mjestu započela je izgradnja moderne džamije.
Prema raspoloživim podacima o bosanskim varošicama koje svoj postanak imaju zahvaliti instituciji vakufa, uvijek su postojale strateške, prometne ili koje druge opće potrebe da se na određenom prostoru uspostavi odgovarajući urbani centar, pa se i pojedinim favorizirajućim mjerama kao što su poreske olakšice nastojalo u te centre privući stanovništvo.
Kraj oko Gornjeg Vakufa, kao uostalom i sva Skopljanska župa, je bio oduvijek dobro nastanjen. Plodnost zemlje, bogatstvo šumom i divljači po okolnim brdima, kao i povoljni uvjeti za rudarstvo učinili su ovaj kraj privlačnim za ljudska naselja. Već prije naše ere, s obje strane gornjeg toka Vrbasa se nastanjuju Iliri koji ostavljaju ime selu Batuši nedaleko od Gornjeg Vakufa. Arheološkim istraživanjima je ustanovljeno da su oko Gornjeg Vakufa tragovi antičkog života i ostaci zgrada tako gusti da se može pomišljati na veći broj manjih naseobina sa većim centrom. Vijesti antičkih pisaca o dobijanju zlata u provinciji Dalmaciji su se prvenstveno odnosile na oblast srednjobosanskog rudogorja i u njoj pogotovo na planinu Vranicu i njeno podnožje oko Gornjeg Vakufa. Rimski historičar Plinije Stariji piše da se na planini Vranici godišnje vadilo oko 50 tovara zlata i da je na vađenju zlata bilo angažovano mnogo radne snage, robova i slobodnih Ilira. Možda je i to jedan od razloga zašto su Rimljani smjestili čuvenu stanicu ili punkt Ad Matricem na mjestu današnjeg Gornjeg Vakufa, kuda je prolazila cesta Salona-Sirmium.
Ovaj kraj, odnosno šire uzevši Skopljanska župa, bio je integralni dio Bosne već od vremena formiranja prvih državnih formacija. U Ljetopisu Popa Dukljanina, u dijelu u kojem se opisuje regnum sklavorum (Sklavinija na području Bosne), koji je nastao početkom XI stoljeća, nalazi se prvi historijski spomen Uskoplja (Uscople). Navodi se kako je Krešimir opustošio Uskoplje, Luku i Plevu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s njim boriti, pobjegne ugarskom kralju. Kako navodi ljetopisac, Krešimir zauzima cijelu Bosnu i vladaše njome. Ovog Krešimira identificiraju sa hrvatskim kraljem Mihajlom Krešimirom II (949.-oko 969.). U povelji Bele IV (20.juli1244.) spomen ove župe je u vezi biskupskog posjeda ,,in supa Wzcople’’ kod crkve sv. Ivana koja se prema navodu biskupa Delavića nalazila u neposrednoj blizini današnjeg Gornjeg Vakufa (selo Dobrošin). Mjesto i uloga ovog kraja ogleda se i u zastupljenosti srednjovjekovnih utvrda. U Glasniku Zemaljskog muzeja od1901. se tvrdi kako ,,po brdima oko G. Vakufa osobito onima sa sjeverne i zapadne strane, nizahu veliki i tvrdi gradovi nekadašnjih velmoža , a podno brda bijahu rasijana sela’’. Zasigurno je da je u poznijem srednjem vijeku vojna vlast za ovaj kraj bila koncentrisana u Susidu kod Gornjeg Vakufa (prvi put se spominje 1403.). Smatra se da je već tada Skopljanska župa u turskoj vlasti bila privremeno podijeljena na Gornje i Donje Skoplje.
Gornje Skoplje je predstavljalo posebnu nahiju sa utvrdom Susid što danas odgovara Općini Gornji Vakuf-Uskoplje. Jedno vrijeme u historijografiji, Vakuf je bio poznat kao Česta (1444.). Međutim, ništa rječitije o naseljenosti kraja oko Gornjeg Vakufa ne govori koliko brojnost srednjovjekovnih stećaka. Na području samog grada se nalazi preko 580 stećaka pretežno u formi sanduka.
Gornji Vakuf je bio tipična bosanska kasaba, kojoj je ton davalo takoreći isključivo bošnjačko muslimansko stanovništvo. Bosna je bila svojevrsni fenomen među osmalijskim teritorijama, po tome što su Bošnjani za relativno kratko vrijeme (proces islamizacije je trajao oko 150 godina) u velikom broju i dobrovoljno prihvatali islam, a potom postali većinska vjera u Bosni, za razliku od nekih drugih područja u Carevini. Međutim, islamizirani Bošnjaci su zadržali kontinuitet i običaje svojih predaka.
Prema izvještaju biskupa Ogramića od 1675. u cijeloj Skopljanskoj župi bilo je 530 katoličkih duša. Franjevački historičar Jeronim Vladić, za tih 530 katolika kaže: "su bile sve same sluge u bega; ovim je prolazilo i po više godina da ne bi vidili svećenika, a kamoli da bi imali kada u vjeri biti podučeni". Prema biskupu Dragićeviću, 1762. godine bile su svega 143 katoličke kuće. Središte župe je vjerovatno bilo u Voljicu, gdje je bilo najviše katolika. U Glasniku Zemaljskog muzeja (1901. str. 470) se navodi: "Ono malo katolika što danas stoje u varoši, doselilo se sa obližnjih sela, a koje iz Hercegovine".
Pored povoljnog geografskog položaja i prirodnih bogatstava jedan od razloga koji je doveo do formiranja Vakufa bio je vojno-strateške prirode, jer je u svim periodima turske vladavine ovo područje bilo ugroženo od Mlećana i uskoka, te je bilo neophodno formirati centar koji će imati ulogu vojne krajine. Prema šemi Hamdije Kreševljakovića, kojom je opisana uloga pojedinih urbanih centara, Gornji Vakuf je bio obrtničko-trgovački centar u Skopljanskoj mikroregiji. Preovladavao je metalurgijski obrt (proizvonja mlinova za kahvu, pušaka, posuđa i dr.) što je bilo uslovljeno blizinom
Fojnice i Kreševa. Prema svemu izloženom ne može se osporiti da je vojni faktor bio prisutan prilikom osnivanja Gornjeg Vakufa, ali je sigurno i to da se u isti mah našlo opravdanje i sa geografskog, prometnog i privrednog stanovišta.
Gornjevakufsko područje često je pustošeno u neprijatljskim provalama. Upadi morlaka u mletačkoj službi u Skopljansku župu registrovani su u godinama 1687, 1691, 1692. i 1693. godine. Morlački napad na Skoplje je 1691. opisan vrlo slikovito u narodnoj pjesmi pod naslovom “Ženidba Bože Vučkovića”. Julski upad od 1692. imao je katastrofalne posljedice za ovaj kraj (u izvještaju se navodi “najbogatiji, najplodniji i najnaseljeniji u Bosni”). U napadu je učestvovalo 6000 morlaka iz cijele Dalmacije uz pomoć jednog
odreda plaćeničke konjice. Kako se navodi, Bošnjaci nisu raspolagali ni izdaleka snagama koje bi mogle parirati napadima. Glavni otpor je pružen kod Gornjeg Vakufa pod komandom alajbega Rustempašića. Morlaci su opljačkali i zapalili Gornji i Donji Vakuf, kao i Prusac. Poginulo je oko 100 Bošnjaka, a isto toliko je i zarobljeno, uključujući žene i djecu. Morlaci su imali oko 30 mrtvih i ranjenih. Zapaljeno je preko 100 kuća, zaplijenjena velika količina sitne stoke.
Veliki doprinos odbrani bosanskih granica Gornjovakufljani su dali u čuvenom boju pod Banjalukom 1737. godine. Gornjevakufski pjesnik Hadži Mustafa ef. Bošnjak, poznat pod pjesničkim pseudonimom Muhli piše o ovom boju:
"Haber o provali Švabe došao je kasno pa su naši preci požurili da stignu na bojno polje.
Usiljenim maršom stigli su pod Banjaluku. Kažu da su bezi sjahivali sa konja i prepuštali fukari da jaše kako bi na vakat stigli.”
U pokretu Husein-kapetana Gradaščevića za autonomiju Bosne, aktivno učestvuju i Gornjevakufljani, listom svi za Gradaščevića osim bega Sulejmanpašića iz Odžaka čija su imanja tad opustošena. Neki su zbog učestvovanja u pokretu za autonomiju bili osuđeni na zatvorske kazne.
U vrijeme austro-ugarske vladavine Gornji Vakuf je postao značajan za tadašnju vlast zbog prirodnog bogatstva koje se uveliko eksploatisalo u druge dijelove zemlje.
Prvi svjetski rat odveo je Gornjevakufljane na daleke frontove Galicije i Italije, gdje su učestvovali u svim velikim bitkama i svojom krvlju natopili tuđu zemlju.
U Kraljevini SHS/Jugoslaviji Gornji Vakuf je zanatsko središte koje je administrativno u sastavu Travničkog sreza i Primorske banovine. Dogovorom Cvetković-Maček bez pitanja stanovništva ovo je područje dodjeljeno Banovini Hrvatskoj.
U Drugom svjetskom ratu Vakuf je pretrpio značajna razaranja i ljudske gubitke, što od požara što od borbenih dejstava.
Antifašističku svijest ljudi Gornjeg Vakufa i okoline više nego ilustruju podaci o njihovom doprinosu pobjedi u NOR-u. Pored 69 žrtava fašističkog terora, svoje živote su dala i 94 borca, od ukupno 370, među kojima je bilo i 6 žena, te 12 pionira. Gornji Vakuf je prvi put oslobođen 12. jula 1942. godine i taj datum se slavio kao Dan oslobođenja općine, dok je Bosna i Hercegovina bila u sastavu SFRJ.
Općina Gornji Vakuf je bila i poprište velike bitke u NOR-u "Bitke za ranjenike” ili “IV neprijateljske ofanzive" gdje su partizani odnijeli veliku pobjedu.
Gornji Vakuf je poznat i po pregovorima između partizana i Wermachta marta 1943.godine o čemu dosadašnja historiografija nije dala kvalitetan odgovor.
Nakon rata počeo je brzi razvoj privrede kao i samog grada. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu Općina Gornji Vakuf je spadala u red srednje razvijenih općina bivše Jugoslavije.

Period agresije HVO-a i HV

Gornji Vakuf je odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Srednje Bosne od agresije HVO-a i HV. Dana 20. juna 1992. godine grad su pokušale zauzeti hrvatske jedinice paralelno sa napadom u Novom Travniku, realizirajući plan o podjeli Bosne i Hercegovine sklopljen između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. O samoj podjeli Bosne i Hercegovine, između Srbije i Hrvatske su pred Tribunalom u Hagu svjedočili lord Pedi Ešdaun, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, te premijer nekadašnje Jugoslavije Ante Marković. Dana 17. oktobra 1992. građanin bošnjačke nacionalnosti, Salih Grižić, inače invalid, je od strane Vlatka Rajića, pripadnika HVO-a, na svirep način zaklan. U to vrijeme HVO ponovo pokušava zauzeti stari dio grada, ali neuspješno. U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a, i HV pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratište na Kupresu i Bugojno. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Duvno, te Prozor. U nekoliko navrata hrvatski vojnici pokušavaju isprovocirati pripadnike Armije RBiH, vješajući hrvatske zastave. Dana 4. januara 1992. ispred hotela "Raduša" u 15:00 sati, pripadnici HOS-a, postavili su ustašku zastavu, sa velikim slovom "U", na crnoj podlozi. Zastavu su skinuli pripadnici MUP-a RBiH na koje je prilikom skidanja zastave otvorena vatra od strane hrvatskih vojnika. U Srednjoškolskom centru “Jura Mikulić”, instalirale su se hrvatske jedinice, koje su veličale Antu Pavelića i ustaški pokret iz Drugog svjetskog rata. Zidovi su bili oblijepljeni posterima Ante Pavelića. Dana 09.januara 1993. pripadnici HVO-a, izvršili su diverziju na zgradu hotela "Raduša", u kojoj su bili smješteni pripadnici MUP-a RBiH, a dan poslije demolirana je radnja M. Guše, građanina bošnjačke nacionalnosti, u koju je bačena eksplozivna naprava. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice započele su sa etničkim čiščenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili većina. Tako su počele gorjeti kuće bošnjačkih porodica Manović, Gušo, Heljić, Čalkić, Karamustafić itd. Nešto ranije, isti scenarij je sproveden u selima Duša i Uzričje. Bošnjaci su protjerani sa svojih ognjišta, a imovina im je opljačkana ili uništena. Etničko čiščenje je bilo praćeno i prljavom propagandom, u čemu je prednjačila HTV, sa svojim kvazireporterom Smiljkom Šagoljem. Dio lanca hrvatske propagande bio je svakako i “Skopaljski vijesnik”, kao i Radio “Uskoplje”. Nakon ovih događanja Gornji Vakuf se našao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izložen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. Nakon tromjesečnog primirja došlo je do tada, najžešćeg napada i razaranja gradskog jezgra, kao i okolnih sela. Grad je granatiran sa okolnih brda, a zabilježeni su dani kada je na grad ispaljivano od 1500 do 2000 raznih
ubojitih projektila. Napadi su trajali od jula 1993., pa do februara 1994. odnosno do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma.
Valja napomenuti da je za ulogu u ratu u Gornjem Vakufu, u optužnici koju potpisuje tužilac Međunarodnog suda u Hagu, Carla Del Ponte od dana 2. marta 2004. godine, optuženo rukovodstvo tzv. HR Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić, te Berislav Pušić.
Donosimo dijelove optužnice koji se odnose na Općinu Gornji Vakuf:
• U proglasu o osnivanju Herceg-Bosne od 18. novembra 1991., općina Gornji Vakuf je navedena kao njen dio. Odlukom Mate Bobana, oružane snage HVO-a zvanično su osnovane u Općini Gornji Vakuf 8. aprila 1992. Tokom prvih nekoliko mjeseci svog postojanja, HVO je regrutovao veliki broj bosanskih Hrvata i postavio više kontrolnih punktova kako bi kontrolisao kretanje stanovništva u opštini.
• Dana 24-25. oktobra 1992. ili oko tog datuma, ubrzo nakon što su 23. oktobra 1992. snage Herceg-Bosne/HVO-a napale bosanske muslimane (op.a.Bošnjake) u susjednoj Općini Prozor, snage Herceg-Bosne/HVO-a i ARBiH-a započele su borbe u gradu Gornjem Vakufu i HVO je zauzeo kontrolu nad nekoliko fabrika i zgradom MUP-a.
• Dana 6. januara 1993., dva dana nakon što je Mate Boban objavio da organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a prihvataju Vance-Owenov mirovni plan, HVO je isprovocirao pretežno bošnjačko stanovništvo Gornjeg Vakufa izvjesivši hrvatsku zastavu. HVO je ustrijelio jednog vojnika ABiH-a koji je pokušao da skine tu zastavu. Dana 11-12. januara 1993, izbile su otvorene borbe između HVO-a i ABiH-a, koje su nastavljene u gradu Gornjem Vakufu i nekoliko okolnih sela, među kojima su Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci.
• Kao što je gore opisano, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su 15. januara 1993. zahtijevali da se snage ABiH-a u velikim dijelovima Bosne i Hercegovine, uključujući Gornji Vakuf, potčine HVO-u ili povuku s tih područja. Dana 16. januara 1993., HVO je izdao konkretan ultimatum bosanskim muslimanima (op.a.Bošnjacima) u Gornjem Vakufu, zahtijevajući, pored ostalog, da se trupe ABiH-a povuku s tog područja do ponoći 17. januara 1993. ABiH je odbila ultimatum HVO-a.
• Dana 18. januara 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a su uz pomoć teške artiljerije napale stambene dijelove Gornjeg Vakufa u kojima su živjeli bosanski muslimani, kao i nekoliko okolnih sela, uključujući Dušu, Hrasnicu, Uzričje i Ždrimce. U napadima HVO-a i artiljerijskoj vatri poginulo je više civila, bosanskih muslimana, i uništen je ili oštećen znatan dio njihove imovine. (Prilog)
• Nakon napada HVO-a na Dušu, Hrasnicu, Uzričje i Ždrimce, HVO je pljačkao i palio kuće i imovinu Bošnjaka u tim selima i njihovoj okolini. HVO je opljačkao dragocjenosti koje su pripadale stotinama uhapšenih ili zarobljenih bosanskih muslimana i odvojio muškarce muslimane od žena, djece i staraca. U većini slučajeva, snage Herceg-Bosne/HVO-a odvodile su muškarce muslimane u objekte HVO-a za zatočavanje, dok su žene, djecu i starce zatočile u jednoj ili dvije kuće u selu. muslimanske žene, djeca i starci su bili zatočeni u tegobnim uslovima i često bili zlostavljani ili maltretirani. Usljed postupaka HVO-a, stotine muslimanskih civila napustile su područje Gornjeg Vakufa.
• Nakon što je HVO zauzeo selo Ždrimce, oko 18. januara 1993., snage HVO-a odvojile su muslimanske žene i djecu od muškaraca i držale ih u zatočenju u par kuća približno mjesec dana. Za to vrijeme snage HVO-a su spalile muslimanske kuće u selu. Snage HVO su često zastrašivale i maltretirale muslimanske žene i djecu i tjerale ih da se krste i mole kršćanske molitve. Jednom su sve muslimanske žene i djecu postrojile ispred mekteba u selu. Jedan vojnik HVO-a je od njih tražio da uzmu Kur'an i zapale mekteb. Nijedna muslimanska žena niti dijete nisu htjeli da to učine i vojnici HVO-a su spalili mekteb.
• Nakon što je HVO zauzeo selo Hrasnicu, oko 18. januara 1993., autobusima je prevezao bosansko-muslimansko stanovništvo u fabriku namještaja u Trnovači, koja je služila kao centar HVO-a za zatočavanje. Nakon prvog dana zatočeništva, HVO je odveo žene, djecu i starce, bosanske Muslimane, u muslimanske kuće u susjedstvu, gdje ih je držao još dvije sedmice. Kad su ih pustili, vojnici HVO-a su muslimanima rekli da idu na teritoriju pod kontrolom ABiH-a i da tamo žive.
• Snage Herceg-Bosne/HVO-a zatočile su na oko dvije sedmice približno šezdeset vojno sposobnih muškaraca, bosanskih Muslimana, iz Duše i Hrasnice u fabriku namještaja u Trnovači. Vojnici HVO-a su muškarce, bosanske muslimane(op.a.Bošnjake), često tukli i fizički i psihički zlostavljali, zastrašivali i nečovječno postupali prema njima. Nakon približno dvije sedmice, muškarci, bosanski muslimani iz Duše su razmijenjeni, dok su oni iz Hrasnice premješteni u objekat HVO-a za zatočavanje u Prozoru.
• Nakon što je HVO zauzeo selo Uzričje, oko 22. januara 1993., držao je nekoliko sedmica u užasnim uslovima cjelokupno bosansko-muslimansko stanovništvo u zatočeništvu u dvjema kućama koje su jedine preostale u selu. Bila je zima i obje su kuće imale samo peći na drva, dok struje nije bilo. Pedeset do šezdeset muslimana(op.a.Bošnjaka) koji su bili zatočeni u tim kućama nisu uošte dobijali hranu i preživjeli su tako što su pojeli sve što je preostalo u tim kućama. Kad su ih pustili, vojnici HVO-a su muslimanima rekli da idu na teritoriju pod kontrolom ABiH-a i da tamo žive.
Gorenavedenim radnjama, ponašanjem, postupanjem i propustima, te kao što je dalje opisano u paragrafima 15-17, 39 i 218-230, JADRANKO PRLIĆ, BRUNO STOJIĆ, SLOBODAN PRALJAK, MILIVOJ PETKOVIĆ, VALENTIN ĆORIĆ i BERISLAV PUŠIĆ snose odgovornost za sljedeća krivična djela: progone, kao što se tereti u tački 1; ubistvo (tačka 2); hotimično lišavanje života (tačka 3); nehumana djela (prisilno premještanje) (tačka 8); protivpravno premještanje civila (tačka 9); zatvaranje (tačka 10); protivpravno zatočavanje civila (tačka 11); nehumana djela (uslovi zatočenja) (tačka 12); nečovječno postupanje (uslovi zatočenja) (tačka 13); okrutno postupanje (uslovi zatočenja) (tačka 14); nehumana djela (tačka 15); nečovječno postupanje (tačka 16); okrutno postupanje (tačka 17); uništavanje imovine velikih razmjera (tačka 19); bezobzirno razaranje (tačka 20); uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji i obrazovanju (tačka 21); oduzimanje imovine (tačka 22); i pljačkanje (tačka 23).
Bilans agresije na Gornji Vakuf je 3000 objekata uništenih do temelja, s tim da su gotovo svi objekti pretrpjeli veća ili manja razaranja. Veliki je broj i ljudskih žrtava, što civila, što vojnika. Industrijski pogoni i privreda totalno su uništeni. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma Općina Gornji Vakuf, mijenja naziv u Općina Gornji Vakuf-Uskoplje.

Geografija

Gornji Vakuf je smješten u gornjem toku rijeke Vrbas u Skopaljskoj dolini koja je duga 27 km, a široka samo 2 km.Okružen je planinama Vranicom sa istočne i Radušom sa zapadne strane. Leži na četiri rijeke: Vrbasu, Bistričkoj rijeci, Trnovači i Kruščici. Nadmorska visina općine je od 670 do 2112m. Općina zahvata površinu od 402,7 km2. Prema popisu iz 1991. godine u Gornjem Vakufu je živjelo oko 25000 stanovnika, pretežno bošnjačke (14000) i hrvatske (10000) nacionalnosti. Gornji Vakuf je prije agresije spadao u red srednje razvijenih općina, a nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, našao se u sastavu Srednjebosanskog kantona.
Klima u Gornjem Vakufu je izuzetno pogodna za razvoj povrtlarskih kultura, a pogotovo kupusa. Klima je, radi veće nadmorske visine (za oko 100 m), blizine velikih planinskih masiva Vranice i Raduše, a time i većeg provjetravanja oštrija u odnosu na umjerenokontinentalnu klimu na području nizvodno uz Vrbas. Ljetne temperature su u prosjeku nešto niže, ljetne noći svježije i bez većih amplituda što pogoduje kupusu koji teško podnosi temperature veće od 25 C. Valja naglasiti da je i hidrološka situacija vrlo povoljna što omogućava navodnjavanje, a to je za kupus itekako značajno. Gornjevakufsko polje pruža izuzetne uslove za proizvodnju kupusa, a dovoljan je podatak da je kupusom zasijano 4000 do 5000 dunuma sto čini 10% oraničnih površina ovog područja. Interesantna je priča o rahmetli Mulagi Gavranoviću, koji je prihode za život ostvarivao prodajom voća i povrća sa svoga, u lokalnim okvirima, velikog posjeda. Nije imao svoje radne snage, nego je zapošljavao tuđu. Ostao je u sjećanju Vakufljana po tome što je nakon završetka poljoprivredne sezone, ostavljao mjesec dana za svoju dušu i odmor. Odlazio bi u Zagreb i odsjedao u hotelu ’’Esplanade’’, a omiljena mu je bila kafana ’’Dubrovnik’’. Boraveći u Zagrebu i družeći se sa prijateljima, upoznao je za ove krajeve do tada nepoznato sjeme ’’slava’’ (glory of enkuizen), koje se već 40 godina
uspješno gaji u Gornjevrbaskoj regiji. Čitao je mnogo. Veoma se rado družio sa školovanim ljudima. Poznata mu je bila izreka vjerovatno vezana za zemlju kao njegovu životnu preokupaciju: ’’Pismen zna bolje i kopati’’.

Obrazovanje


Osnovna škola ’’Gornji Vakuf’’ je jedna od najstarijih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini. Škola je osnovana1889. godine, a nastava se odvijala u jednoj bosanskoj kući (mještani su je zvali ’’stara pošta’’). Godine 1985. je izgrađena prva školska zgrada, po standardima ondašnjeg evropskog obrazovanja, a nosila je naziv Osnovna pučka-narodna škola. U toku svog postojanja više puta je paljena i uništavana.
U Gornjem Vakufu, također egzistira i srednja škola, koja spada u kategoriju "dvije škole pod jednim krovom", što je moderni vid rasizma i segregacije. Jedan dio škole je rezervisan za djecu bošnjačke nacionalnosti, a drugi dio za hrvatsku djecu. Hrvatski političari, podržani roditeljima i učenicima hrvatske nacionalnosti se snažno protive ujedinjenju škole.

Zanimljivosti

Polovinom 20. stoljeća, Omer ef. Štulanović, imam Mehmed-begove džamije u Gornjem Vakufu, pronašao je jedan rukopisni Tursko-bosanski rječnik. Rukopis ima 14 nepaginiranih lista veličine 17x21 cm, a pisan je na tanjem bijelo-žućkastom papiru. Nažalost djelo nema nikakve zabilješke o autoru, datumu nastanka ili prepisivaču. Ali sudeći prema papiru, pretpostavlja se da je djelo iz XIX stoljeća. Rječnik sadrži oko hiljadu riječi pisanih uvježbanim i lijepim neshi pismom. Glavno obilježje rječnika je ikavica, koja se u narodu gornjevakufskog kraja do danas održala. Neke karakteristične riječi u tom Tursko-bosanskom rječniku su sljedeće: lino, obać, prominit, vitar, procidit, popriko, ždribe, mira, striha, liskovina, drin, bisnit, srist, bristovina, nidra, mihur, potriban, pina, smrika, slipi miš, svitlac, samlit, ujist, mličac, srića, prikosutra večeri, briza, hitit, podnožnik, pripelica, mih, mriža, prominut, puca itd. Također se navode i narodni nazivi za mjesece: siječanj, kolovoz, rujan, studeni i prosinac.

06.12.2007. u 22:43 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



  prosinac, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Dnevne novosti

Dnevni avaz
Oslobodjenje

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se